Monday, September 17, 2007

Kroz granje nebo, pastorala









PASTORALA

Proizišla iz klasičnih grčkih i rimskih ekloga, to jest lirskih pjesama u dijalogu u kojima nastupaju pastiri, ona je najpre kao primitivna i skromna binska ekloga, a onda, razvijajući se sve više i bogateći se stalno novim elementima, kao prava pastoralna drama, zabavljala ljupkošću i idilikom, poezijom i vedrinom ugledne i moćne, obrazovane i bogate koji su joj bili ljubitelji i publika, i za čije je svečanosti i svadbe uvek i pisana. Njene junake, pastire i nimfe malo je šta zajedničkog vezivalo za bića iz realnog svijeta: prefinjeni i nježni, otmjeni i idealisani, oni su imali da oličavaju preobučene predstavnike najelitnijeg društva; u stvari, bili su samo onakvi kakvo je to društvo volilo da izgleda. Glavni životni problem u tom pastirskom svetu bila je ljubav, ljubav u početku obično neuslišena i kojoj se suprotstavljaju svi: obožavana nimfa, kao i ledena, svečano ozbiljna Dijana, boginja ženske čistote, grabljivi, pohotni satiri, kao i komični, preduzimljivi seljaci, ali ljubav koju iza burnih peripetija uvek kruniše sretan ishod.

Sunday, September 16, 2007

Oproštajno pismo Gabrijela Garsije Markesa

Spavao bih manje, a sanjao više.

Kada bih imao jedan komadić žvota, dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem.
Stvari bih cenio, ne po onome sto vrede, vec po onome sto znace. Spavao bih manje, sanjao vise, shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slusao bih druge kada govore, i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.Kad bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno, izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo, vec i dusu. Boze moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i cekao da izgreje sunce. Slikao bih Van Gogovim snom, na zvezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.Zalivao bih ruze suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica. Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota.Ne bih pustio da prode ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim. Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih zaljubljen u ljubav.Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju. Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauce da lete. Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu, vec sa zaboravom. Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi.Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja litica.Shvatio sam da kada tek rodeno dete stegne svojom malom sakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatio zauvek. Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu na zalost poceti da umirem.

Friday, September 14, 2007

Wednesday, September 12, 2007

Zavođe, Orah, ...

... Mera, Bjelanovina, Uljanik, Metala, Lokvica, Vinogradina, Pištetić, Jeremin greb, Zgrada, Kamenica, Ivanova Torina, Lojiše, Valetine, Stanjevići ...

Zavođe


Mišo u Zgradi


Zgrada


Đedovo guvno



Kuća moga đeda Šćepa, barem ono što je prestalo nakon pravljenja jezera






Cvijet u kamenu ...


... na stijenama Žanjica.

Tuesday, September 04, 2007

Moravsko predvečerje

Noć silazi niz grane borove
svici pale sela i šorove
šumi reka kroz guste vrbake
kroz vrbake i kroz povrtnjake

Kasnim zrakom sunce polja ljubi
vodenice na Moravi gubi

Slavuj goru svojom pesmom poje
pokraj reke sve dvoje i dvoje

Huči naper stare vodenice
i čuje se pesma medenice
suton suncu smiče sjaj i boje
skriva mene samnom zlato moje

Predvečerje zvuk frule razleže
Morava me uspomenom veže

Dvojnicama i poljanom rodnom
sa sviralom i pesmom narodnom

Oj, Moravo, pesmo preodavna
za čas tiha, za čas vodo plavna
svatove si mnoge prevozila
izvor vodom bistrom napojila

Volim tvoje skele, čamce male
mesec, zvezde kad ti noć zapale

Na obali kolibe što stoje
tu ostaše uspomene moje