Tuesday, December 25, 2007

Ženska lepota

За све лепоте на свету, и божанске и уметничке, човек има усхићење које се претвара у религиозно осећање. Једино наше осећање за женску лепоту се претвара само у духовни неред и физичко страдање. Због овога се иде у преступ и злочин, пошто у таквом духовном стању краду и људи који никада украли нису, и убијају и они који нису рођени злочинци. Има женских лепота које гледамо, а има их које удишемо. Жена у коју смо заљубљени престаје за нас бити људско биће, него или постане бели анђео или црни сотона. Према томе, жена изгледа или нашом великом срећом или нашом великом бедом; зависи од огледала у које смо је ухватили. Неоспорно, жена има у себи једно морбидно осећање, које је делимично лудило:жена увек мора да има неког поред себе кога ће мучити, било мужа или љубавника. То мучење много пута је жестоко, а много пута у ситним мерама;жена нас мучи и онда када нас воли и онда када нас не воли. Због тога жена и када је највећма нападнута, чак и неправедно, она неће да разуверава доказима него само магловитим речима. Она искрено верује да је човек воли само онда када због ње пати, и када у њу стално сумња. За њу спокојан човек изгледа равнодушан и леден...

Јован Дучић

Monday, December 24, 2007

Sveštenici sreza trebinjskoga




Jerej Vidak Parežanin, paroh korjenićki.
Pokojni Vidak Parežanin, rođen je 1867. god. u selu Paniku, srezu bilećkom. Po svršetku osnovne škole, upiše se u Bogosloviju u Reljevu, koju završi sa vrlo dobrim uspjehom. Godine 1895. juna 11. bude rukopoložen za prezvitera i postavljen na 11. parohiju u Konjicu dana 23. avgusta 1896. - Godine 1900. decembra 4. premješten je iz Konjica na parohiju korjenićku sa stanom u Lastvi. Na ovoj parohiji ostao je sve do objace rata 1914. god. Odmah po objavi rata doveden je u garnizonski zatvor u Trebinje i obješen 30. jula (12. avgusta) 1914. g. Njegovo vješanje uslijedilo je ovako: Žandarmerijska patrola prijavila je, da je prilikom premetačine sveštenikove kuće našla jedno kilo baruta. Radi ovoga bio je osuđen na 4 mjeseca zatvora, ali ispod pravomoćne presude na zapovjed generala Brauna bude obješen kao taoc. Kad su sveštenika poveli na vješala, udariše u bubnje i nasta trka i dozivanje onih, koji bjehu žedni srpske krvi i za čas se skupi masa krvopija, koja poskakivaše od radosti, jer se vješa pastir plemena srpskog.
Dobri pastir, svjestan svega što se oko njega zbiva, potpuno nevin, pred vješalima kliknuo je što ga grlo donosilo: "Živjela Srbija!"
Dok se eho pošljednjeg sloga gubio, dželat je svoje već učinio, namakavši konop na vrat, a ciganin uz dželata vršio je revnosno svoju dužnost, koja se sastojala u zavrćanju glava obješenim Srbima, da nesretnici što prije izdahnu.
Tako ovaj sveštenomučenik završi svoj zemaljski život, mučeničkom smrću na vješalima i na svojim mučeničkim plećima ponese Trnov Vijenac i teški Krst tragične narodne Sudbine.
Srpski svešteniče, potomstvo će se sa nacionalnim ponosom sjećati tebe, kao nevine žrtve svoga idealnog poziva.
U grudima srpskog naroda, kome si ti predano služio, biće uvjek mjesta toploj molitvi za pokoj tvoje plemenite duše, a odraz unutarnje molitve izlijevat će se preko usana narodnih u riječima: Mir pepelu tvome, a duša tvoja neka uživa Carstvo Nebesko! Slava ti!

Thursday, December 13, 2007

Tvrđava

U življenju, u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi
bivšeg mene,
u trpljenju, u življenju.

Izgubih se u traženju.
Ja sam bio,
ja sam i sad.
Nisam bio,
nisam ni sad.
Izgubih se u traženju.

U lutanju, u snovima
noć me rubi,
dan me vraća.
Dan se gubi,
život kraća,
u snovima , u lutanju.

U nadanju, u čekanju
život snijem,
a snom živim.
Srce krijem,
srce krivim
što ne živim,
što još snijem,
u čekanju, u nadanju.

Wednesday, December 12, 2007

Poslednja nevesta

Vesnik svadbe po sokaku svuda je...
Brinu snajke šta će koja mesiti...
Neko mi se, kanda, skoro udaje?
Moralo se i to jednom desiti...
Tu livadu ja sam prvi kosio...
Pričam više nego što bih smeo...
Ajde... Odavno bih je zaprosio...
Da sam samo hteo...

Vetrić glanca krune granja...
Tamiš nosi par lokvanja...
Račun svedi: šta sad vredi mladost, tričava?
Nevažno je to sve skupa...
Sećanje je smešna lupa
Koja sitne stvari uveličava...

Oprezno s tom violinom...
Ona čezne za tišinom...
Ko da škakljaš anđelčiće vrhom gudala...
A Nju nemoj pominjati...
Neće svet zbog toga stati...
Neće biti prva što se udala...

Nista lakše nego sebe slagati...
Ništa lakše neg se nasmrt opiti...
Ništa teže nego zalud tragati...
Od sto drugih nju sam hteo sklopiti...
Srce cupka, al misao okleva...
Čeka da se stvari same dese...
Tuga lepše zvuči kad se otpeva...
Pesma sve podnese...

Bog je katkad pravi šeret...
Na strmini doda teret...
I potura Nedohvatno da se dohvati...
Bog je dobar... Kako kome...
Bolje ne pitaj o tome...
Ućutacu ili ću opsovati...

Polagano, Šanji-bači...
Ti si znao šta mi znači...
Ko da heklaš paučinu vrhom gudala...
Kad pred crkvom baci buket
Neka padne, kao uklet...
Neka bude zadnja što se udala...

Samo bol je u životu siguran...
Sreću nosi neki poštar jako spor...
Neka... Samo ovu noć da izguram...
Sutra ću već naći dobar izgovor...


Djordje Balašević

Trenuci

Kad bih svoj život mogao ponovo da proživim
pokušao bih u sledećem da napravim više grešaka,
ne bih se trudio da budem tako savršen,
opustio bih se više.
Bio bih gluplji nego što bejah,
zaista, vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao.
Bio bih manji čistunac.
Više bih se izlagao opasnostima,
više putovao,
više sutona posmatrao,
na više planina se popeo
više reka preplivao.
Išao bih na još više mesta
na koja nikada nisam otišao,
jeo manje boba, a više sladoleda,
imao više stvarnih, a manje izmišljenih problema.
Ja sam bio jedan od onih
što je razumno i plodno proživeo
svaki minut svog života:
imao sam, jasno, i časaka radosti.

Ali kad bih mogao nazad da se vratim
težio bih samo dobrim trenucima.
Jer, ako ne znate, život je od toga sačinjen,
od trenova samo; nemoj propuštati sada.
Ja sam bio od onih što nikada nikuda nisu išli
bez toplomera, termofora, kišobrana i padobrana.
Kad bih opet mogao da živim
lakše bih putovao.
Kada bih ponovo mogao da živim
s proleća bih počeo bosonog da hodam
i tako išao do kraja jeseni.
Više bih se na vrtešci okretao,
više sutona posmatrao, sa više se dece igrao,
kada bih život ponovo pred sobom imao.
Ali, vidite, imam 85 godina, i znamda umirem.


Horhe Luis Borhes

Treba iskoristi ovaj tren ...

... u preletu izmedju dve tajne.