Na čitavoj zemaljskoj kugli nema čudnije zemlje od Hercegovine. Pogrešno je i predrasudno svako jednostrano i kruto određenje ove zemlje, jer što god se o njoj doslovno i izravno kazalo samo je djelić istine i samo jedan od njezinih bezbrojnih pojavnih izraza.
Pogrešno je uvjerenje o Hercegovini kao nekakvom predziđu ili krajini, a pogotovo kao o zaostaloj, sirotinjskoj provinciji ovisnoj od nekih tobožnjih metropola, gdje ljudi ništa drugo i ne rade nego izviruju iza svojih trošnih plotova, smjerajući kaho da pobjegnu u veliki i bogati bijeli svijet. Naprotiv, ovo je oduvijek bila oaza razvijenog društvenog života, kulturne, vjerske i nacionalne tolerancije. Osobenost hercegovačkog mentaliteta, kojeg obilježavaju otvorenost i pronicljivost duha, privrženost starim uzorima i nazorima, iskričavost i dobrodušni humor, ali i škrtost osjećanja i proračunatost postupanja, ponajprije dolazi od raznolikosti životnih iskušenja, vezanosti uz zemlju i isprepletenost puteva ljudskih sudbina. Pojavna izražajnost hercegovačkog duhovnog mozaika pojednostavljeno se smatrala ”koloritom”, a zapravo se radilo, i još se uvijek radi, o samom njegovom suštinskom određenju.
Jedino čega nikad ne usfali je njihov trud, muka, briga i ljubav - beskrajna ljubav za zemlju mučenicu. Ljubav sve nadoknađuje: i škrtost prirode, i štetu od žege i suše, od povodnja i krupe, i pošast od štetočina, i neimaštinu, i zlu sudbinu. Ljubav prema zemlji ovdje je osnovni uvjet opstanka, ali i ključ za razumijevanje ove čudne zemlje i još čudnijih ljudi. Kad nje ponestane, a to se dešava kad zluradi i pogani ljudi umiješaju svoje nečasne prste u osobenu hercegovačhu životnu tkanicu i kad se ovdašnji izrodi, neradnici i vagabundi pohase i izopače te zalude pošten i vrijedan svijet, sve se naprečac ruši. Lanac života puca, zemlja podivlja, sunce još jače užeže, a vode još manje dotiče. Tada Hercegovci žive od bjelosvjetske milostinje ili lutaju svijetom poput izgubljenih jarebica kamenjarki, a njihovu rodnu grudu pustoše i skrnave hulje i razbojnici poput gladnih ljetnih skakavaca.
Bosanskohercegovački pisac Obradović
Thursday, November 30, 2006
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
9 comments:
Sta je krupa? Grad?....da ste zajeban narod, to sam se za kratko uverila....a i pojedinci....ali, ko zna zasto je to dobro...
A tek sto ima bisera medju malo poznatim piscima, kao sto je ovaj...dobro nije Mesa, ali ima nesto...ovaj Obradovic (pazi: Dzafer!)...bas nisam mislila da se tako blesavo zove....oni su valjda mogli da ostave prezimena, ali su imena morali da promene kad promene veru....
Da, krupa je grad.
Ima ne smije da kompromituje covjeka.
I pod slabijim pritiskom dobar dio Beograda trči da loče na masnom koritu i pristaje na neistine ...
ime
C`est la Serbie, mon cher Dum Dum. Ne se sekiraj za svetsku i nasu domacu bol, ima vaznijih stvari...
Malo ga je ipak previse ulakirao.
A najgore od svega je izgleda tzv. "neizbezna" snaga izjednacavanja svega i svacega. I tako se, naravno, gubi kvalitet, o kojem Obradovic pise kao da ga ima vise nego igdje drugdje.
Pa sta bi na to stvarno mogao reci jedan Ivo, Mesa, Aleksa, Jovan.....
Mozda sam malo preterao sa mojom ostrom ocenom navedenog teksta, pa se zbog toga izvinjavam.
Poslao sam sebi da procitam ovaj njegov link
http://www.most.ba/050/013.htm
Da, Milutin rece da je on bio neki visoki oficir u postrojbama dobrih, prvadnih, domovinskih i oslobodilackih jedinica.
Post a Comment