Ne znam o čemu da pišem, pa hajde da prepričam šta uobičajeno vidim iz 46-tice dok idem na posao.
Negdje pri vrhu Južnog Bulevara, plavim slovima piše na jednoj zgradi "Ovo je naš kraj". Prilično dobar izraz, lako prenosiv u druge krajeve i predjele.
Pri dnu bulevara, velika betonska četverospratnica, nezavršena bar od kada ja znam. Sjedi čovjek na sećiji, tu kraj šporeta i uz solunar, dječica se igraju u boravku, žena pere neku robu u lavoru, a snijeg lagano provijava naokolo. Idila jedna, tu bi i za Ikeu bilo posla. Ne, nije to kao u Vancouver-u gde ljudi mirno žive u svojim stanovima i ne sakrivaju se iza zavjesa. Možeš ih posmatrati kao ribe u akvarijumu, no svakako nije u redu uznemiravati ljude. Zaboravih da napomenem da je ovo prizemlje otvoreno sa dvije strane, da su to Romi, da metalna vrata povremeno otvaraju i ulaze u stepenište te visoke zgrade - pomislih pa to im je špajiz.
Kod Mostara, bilbord Samsung televizori - ekran 55 cm, a na sred bilborda neko nalijepio reklamni plakat srpskog junaka Šešelja, smije nam se kao da je sad na programu TV. Pustimo načas politiku, raduje dosjetljivost.
Eto, stigoh pomalo na posao.
No comments:
Post a Comment